Get Even More Visitors To Your Blog, Upgrade To A Business Listing >>

Šesnaesta sličica-"Momir u Mlecima"-peti deo

Pretposlednji deo putešestvija Koji opisuje jedan od istovremeno najlepših i najtežih dana u mom biciklističkom životu. Drugim rečima, Kako od gotovog napraviti veresiju, ili, da bude još jasnije, kako umesto laganih 30 voziti pogolemih 110 kilometara!



***
 
Zagrebačko jutro. Robert mora da ide ranije na posao, odlučim da i ja poranim jer želim da obiđem ovaj grad koliko mogu, makar i bez vodiča jer ko zna Kada ću opet imati prilike za to. Pozdravljam se sa domaćinima, Robert mi daje smernice kako da dođem do Zaprešića, dela grada kroz koji vodi put ka slovenačkoj granici. Da sam tada znao šta me čeka tog dana…

Munja i ja smo na ulici, nalazim čuvenu zagrebačku ulicu Ilicu. Kada sam bio mali nikako mi nije bilo jasno šta je to Ilica, smatrao sam da se u Hrvatskoj Tako kaže za ulicu i nisam znao zašto ta "ilica" nema svoje ime, kao sve ostale ulice. Nema još ni sedam sati, većina radnji je još zatvorena i nema ni gužve na ulicama. Brzo nađem trg Bana Jelašića, ili Trg Republike, nisam siguran kako se sada zove. Ovde, naravno, još stoji zgrada “Varteksa”, poznati izlog i poznata firma koja je nekada proizvodila po američkoj licenci farmerke “Levi Straus” oko čijeg kvaliteta smo mi klinci danima vodili rasprave, da li iste takve proizvode u Trstu, ili “ovi naši” naprave nešto što liči na "Leviske", pa Samo stave etiketu i to je to. Pripadao sam umerenoj struji, koja je tvrdila da je licencno isto što i pravo, dok su moji drugovi “tvrdostrujaši” smatrali da osoba koja i malo drži do sebe farmerke mora da kupi u Trstu. Jednom prilikom, tako, sticajem okolnosti dobio sam nekakve pantalone od tankog teksasa iz Londona koje su imale sve etikete i nalepnice koje ima “Levi Straus”. Sa današnje tačke gledišta, to su bile obične letnje pantalone koje se mogu kupiti u svakom većem supermarketu za male pare. U to vreme, kada sam ih dobio, sve ono što nije konfekcija kupovalo se samo u inostranstvu ili u “Komisionima”, ili, ispred njih, gde su stajali preprodavci i vrebali nas koji želimo da kupimo kakav teksas i prodavali nam nekakve falsfifikate koji su se raspadali posle drugog pranja. Te pantalone su tada za mene, krajem sedamdesetih godina predstavljale ovaploćenje Zapada, i zapadnog načina života. Pošto sam ih dobio od osobe koja je boravila u Londonu znao sam da nisam dobio nekakvu kopiju tako da sam par dana čuvao te pantalone onako kako jesu jer mi je bilo žao da skinem etiketu sa njih. Ipak, kada sam bio spreman obukao sam ih, uvukao majicu unutra da bi se videla etiketa i ponosno izašao među drugove. Tada sam doživeo razočarenje koje još uvek pamtim. Niko mi nije verovao da su to prave letnje farmerke, tvrdostujaši su me prezrivo gledali odbijajući da poveruju u moju priču, čak i oni koji nisu imali nikakve (bilo je i takvih!) su odbijali da me prime u svoje društvo. Nekoliko dana sam prolazio kroz pravi pakao, sve dok nisam te nesrećne pantalone bacio u ćošak ormana da ih nikada više ne obučem, dok je moja majka s vremena na vreme govorila “A tako lepe pantalone ti je donela tetka Verica, zašto ih ne nosiš, pa to je PRAVI Levi Štraus” na šta sam ja još dugo crveneo od besa i sramote.


 Varteks


Oko Trga voze tramvaji, obilazim okolinu, prođem Pored zagrebačke uspinjače, vidim katedralu, kazalište sve fotografišem i polako krenem ka Zaprešiću odakle ću brzo do granice. Poučen iskustvom, smišljam priču za slovenačke carinike, prilikom ulaska neću im reći da idem u Italiju, kazaću da samo idem do Novog Mesta, to je blizu, i evo, majkemi, vraćam se brzo, samo da dam tetki lek. Tako neću morati da dokazujem koliko novca imam, koliko god, dovoljno mi je. Dok ovako kujem planove zastajem ispred neke pekarne, kako se na hrvatskom kaže pekara. Pada mi na pamet da ovde firmopisci zarađuju više nego u Srbiji jer u skoro svakoj reči ima po par slova više nego u srpskom jeziku. “Pekarna, svježi kruh, mlijeko”… Isuse, pa ovde ima bar četiri slova više, neka je slovo jedan evro, u Srbiji bi firmopisac uzeo bar dvadeset procenata manje nego ovde! Hm… Imam kod sebe nešto kuna kojih se ovde rešavam jer granica je samo dvadesetak kilometara odavde, da mi ne ostaju. Kupujem pecivo i jogurt koje odmah konzumiram, ostatak stavljam u torbicu, i, Evropo evo me!

Pratim putokaze koji me upućuju ka Krapini i SLO. Pun elana okrećem pedale vozeći pored vozila kojih ima mnogo na ovom putu, i sa vetrom koji je počeo od jutros da duva tako da sam mu stalno okrenut. Ipak, znam da će to kratko trajati, žurim da izađem iz gužve, pretpostavljam da će u Sloveniji biti manje saobraćaja i više zelenila. Odjednom, ispred mene vidim kućice naplatne rampe i nešto mi biva nejasno. Pitam neke ljude koji su se tu zatekli, kuda prema granici a da to nije autoput, upućuju me da se moram vratiti par kilometara, pa iza one velike robne kuće, tamo je stari put. Aha, razumeo sam, vraćam se, obilazim nekoliko kilometara i izbijam na stari put, vozim, Slovenijo eto me! Posle nekoliko kilometara uz vrući vetar koji mi bije u lice opet opet nešto nije u redu. Stajem u nekakvu hladovinu, pokušavam da konsultujem GPS gde se nalazim, više ništa ne znam. Vozila koja me mimoilaze su sva od reda hrvatskih tablica, nema ni jednog slovenačkog, kojih bi trebalo biti u blizini državne granice. Odlučim da vozim još neko vreme, možda se nešto i promeni, ali je sve to urodilo samo još većim brojem kilometara na brojaču. Konačno, kapituliram, shvatam da idem pogrešno i da moram uraditi najmrskiju stvar-vratiti se! Polukružno okretanje, povratak i opet vetar u lice. Danas je rešio da me prati, ima takvih dana kada uvek duva spreda, ma kako vozio. Ispred Zagreba skrećem na neki sporedan put, nailazim na lepu kafanicu gde tri mlada gospona ispijaju podnevnu (da, već je skoro podne!) kavicu, stajem biciklom pored njih…

-Dobar dan!
-Dobar dan?
-Molim Vas, gde ima najbliži granični prelaz prema Sloveniji?
-Je, ima jedan, pa, oko dvadeset kilometara odavde, Harmica, samo ne znam možete li tam prijeć, koju putovnicu imate, prosim?
-Imam srpski pasoš, da li je to problem?
-Ne znam, evo, sad ću pozvati mog prijatelja pa če nam on reć… A odakle idete?
-Iz Srbije, iz Beograda…
-I sve biciklom???
-Pa da, evo ima nekoliko dana kako sam na putu.
.-Isuse… A ja ne mogu ni do trgovine bez auta, svaka Vam čast!

Zove nekoga mobilnim telefonom…

-Ćuj, ja sam, možeš li mi pomoć nešta, ima jedan gospon, nećeš mi vjerovati, ide biciklom iz Beograda, evo ga ovdje, ima srpsku putovnicu, može li on prijeć tam na Harmicu? Aha, dobro, saćekat ću…

-Evo, zvat će me za par minuta, samo mora provjeriti. I tak, kažete, iz Srbije, Isuse bože…

Posle nekog vremena oglasi se njegov mobilni, prijatelj potvrđuje da se može na taj prelaz. Odlazim, prate me pogledom ova tri gospona, žele mi srećan put.

Dobio sam novu snagu. Brojač kaže da sam prešao već pedeset kilometara, što po Zagrebu, što nepotrebno lutajući ali sada sam na pravom putu konačno, Italijo, još malo i evo me! Vozim po nekakvom predgrađu, sunce greje kao ludo i taj vetar... Potrošio sam svu vodu koju sam imao, prolazim pored nekoliko prodavnica ali više nemam hrvatskog novca, tako da ćutim i trpim žeđ. Zastajem pored nekakvog frizerskog salona da tamo natočim vodu jer ne mogu više da izdržim, a i da proverim da li sam blizu granice, po mom proračunu, a i po GPS-u ima još samo pet-šest kilometara. Opet me muči neka sumnja, sve mi deluje kao obična ulica u predgrađu, ništa ne odaje blizinu državne granice. U salonu saznajem da stvarno ima još malo do tamo i dobijam uverenje da mogu sa mojim pasošem preći. Poletim, Evrpska Unijo, tu sam!

Kao da mi je kamen spao sa leđa kada sam ugledao malu belu kućicu u kojoj je sedeo policajac, široko mi se osmehujući. Pružam mu svoj pasoš, već vidim sebe kako u prvoj prodavnici sa one strane granice kupujem bezalkoholno pivo, hladno, i kako ga ispijam…

-Gospon, žao mi je, ali Vi ne možete ovdje preć granicu!
-A?
-Ovo je, kužite, malogranični prijelaz, samo građani Europske Unije, Hrvati i Slovenci mogu ovdje prijeć!

U sebi znam da će sve ovo, jednog dana kada ovo putovanje bude prošlost, biti jedna šaljiva priča koju ću rado pričati svojim prijateljima uz limenku bezalkoholnog piva. Ipak, deo mene to ne želi da prihvati, jer sam do sada prešao preko sedamdeset kilometara, vrućina mi je, ima preko trideset stepeni, voda koju pijem je mlaka i otužnog ukusa. Došao sam u fazu u kojoj mi više ništa ne prija, samo želim da okončam ovo što sam započeo. Pitam gde bih trebao preći, nadam se da će mi policajac dati pravu informaciju, da ne lutam više, objašnjava mi da je najbolje da idem na Breganu, a nije ni toliko daleko odavde, jedno dvadeset kilometara, samo se moram vratiti do Zagreba, pa odatle.

Opet prema Zagrebu. Prolazim pored onog salona, devojka pita “Kaj, niste uspijeli?”, mislim se, jesam samo eto, baš mi prija ova vožnja pa da je i produžim, onda. Posle dvadeset kilometara opet sam skoro na istom mestu odakle sam jutros pošao. Pokušavam da ostanem hladan, koliko je to moguće na 33 stepena koliko pokazuje semafor na nekoj zgradi. Rešim da ako treba na svakih deset metara pitam za pravac, ako bih sada zalutao ne znam šta bih radio sa sobom. Vozim velikim bulevarom između jednoličnih solitera, nema ničega na čemu bih mogao odmoriti pogled. Ipak, polako napredujem ka EU, čekao sam bezvizni režim toliko godina, šta predstavlja deset-petnaest kilometara više ili manje? Pored jedne trafike kapituliram, rešim da pokušam da za evre kupim nešto hladno ili da potražim neku menjačnicu ako to ne uspe, nisam ništa pio već sat vremena. Zastajem, pitam da li primaju evre, može sve je u redu, ledeno bezalkoholno ispijam u dahu, drugo pijem lagano, ledeni čaj stavljam među stvari da bi bar malo duže zadržao svežinu. Popričam sa prodavačicom a tu se zatekao i komšija iz Zemuna, Hrvat koji se iselio devedesetih godina i  koji sada živi ovde. Kada se sretnu dva zemljaka, priči nikad kraja, kako tamo, kako ovde, gde je granica, samo pravo, ne možeš pogriješiti, hvala lepo, molim lijepa…

Slovenijo, predajem ti se dušom i telom! Stižem u malo pogranično mesto Bregana, posle malo lutanja nalazim pogranični punkt, opet mi je čudno što je tako loše obeležen. Pre mene granicu prelazi biciklista na sportskom biciklu, dolazim na red, pružam svoj pasoš.

-Žao nam je, gospon, ne možete ovdje preć u Sloveniju!

Ne znam šta da mislim, šta da radim, kako da se ponašam. Rešavam da sve prekinem, da nađem negde smeštaj, da se odmorim i istuširam i da se sutra vratim u Beograd.

-Morate ići na veliki prijelaz, na autoput!
-Ali, na autoputu nije dozvoljeno voziti bicikl?
-Znam, gospon, ali mora tak!

Vraćam se nekoliko kilometara do izlaza, spuštam se na autoput pa opet vozim do granične rampe. Već vidim kako me vraćaju i odavde, zbog bicikla, zbog frizure, nedovoljno napumpane gume, zato što nisam oprao zube…

-Izvolite, gospon i sretan put!

Ne verujem da mi je policajac vratio pasoš bez i jedne reči, upućujem se na slovenačku stranu, setim se priče koju sam jutros smislio i koju sada treba da ispričam, i kako imam kartice i para i svega…

-Izvolite, gospodine, želim Vam ugodan boravak u Sloveniji!

Slovenačka policajka vratila mi je overen pasoš bez i jednog pitanja, šta, gde, kad kako i koliko!
Napuštam autoput, želim da potražim neku prodavnicu, da sednem u hladovinu i više ništa da ne radim. Umesto planiranih tridesetak, prešao sam do sada 110 kilometara, skoro sve kroz grad i većinu od toga nepotrebno. Ispred mene pojavljuje skoro ni od kuda nekakav kafe-bar, pekara, ne znam ni sam, sa lepom senovitom baštom u kojoj su stolovi i stolice, kao poručeni za odmor. Sve je zatvoreno, radi se samo do 12 sati, a danas je petak, možda čak danas uopšte i ne radi. To mi ne smeta da konačno sednem na udobnu podlogu, da izvadim odavno smlačenu vodu i da ne radim ništa. Da ne mislim, samo da postojim, i to u Šengen zoni. Čujem glasove iz kuće koja je pored ovog, kako sam pročitao na vratima „Kava bara“, vidim porodicu koja odmara u hladu drveta, baka i deka čuvaju unučiće.


 
 Kava bar "SUBAN"


-Dobar dan, mogu li da natočim vode?

Iznenađen pogled na zajapurenog, vrelog, znojavog i na ivici snage mene.

-Može, izvolite…

Žena me uvodi u kuću do česme , umivam se, pijem polako, punim bocu.

-A vi ste biciklista?

Konačno je shvatila moju pojavu, ovde često ljudi svraćaju kolima na kavu, kolače ili da kupe nešto od pekarskih proizvoda. Nije čula nikakav zvuk motora, i to ju je zbunilo, sve dok nije ugledala prašnjavog i natovarenog Munju kako odmara naslonjen na žardinjeru.

-Da, jesam, evo ja iz Zagreba, polako…
-Niste iz daleka, to je tu, trideset kilometara odavde…
-Jeste, ali mene su vratili danas sa dva prelaza, a i malo sam lutao, i tako, ima malo više od trideset!
-Joj, pa kaj je s njima, kak niste mogli, pa mi svi prolazimo na taj mali prijelaz, c c c!
-Jeste, ali šta da se radi, znate, i oni ljudi rade samo po propisima, mora tako, jel…
-Dajte si sjedite, odmorite se, evo lepo je ovde kod nas…

I stvarno, baš je lepo, hladovina, vetrić koji pirka, vesela cika unučića koji se golišavi prskaju vodom iz baštenskog creva. Pitam da posedim pola sata u bašti kafića.


 
 Popodnevni odmor sa unucima



-Naravno, samo Vi sjedite koliko želite, evo sa nama, mi ovde odmaramo, možete nam se pridružiti!

Malo sam zbunjen, ali rado prihvatam poziv u društvo, sedenje na udobnim tapaciranim baštenskim foteljama je u ovom trenutku za mene pojam neizrecivog blaženstva. Brzo dobijam čašu i sipaju mi sok, povede se priča, već kako to ide u ovakvim prilikama, kako kod vas, evo kod nas tako…


Kava, pecivo i krafne


Sa mnom pričaju na odličnom hrvatskom, ili srpskom jeziku, ne mogu da odredim jer dosta reči izgovaraju ekavicom a upotrebljavaju hrvatske izraze. Unucima se obraćaju na slovenačkom tako da  jednostavno moram da ih pitam da li su oni Slovenci, Hrvati ili nešto drugo?

-Mi smo Slovenci, ali govorimo podjednako i slovenački i hrvatski, pa granica je samo na 100 metara od nas. Sada sa unucima govorimo slovenački jer trebaju poći u zabavište, a tamo se govori samo slovenački, pa da nauče!

Misterija rešena.

-Hoćete li zobati trešnje?

Malo sam zbunjen… Kažem da hoću?

-No, evo, ovde je drvo, baš su zrele, samo Vi izvolite, zobajte koliko želite!

Slatke trešnje neobično prijaju dok ih zobam onako direktno sa drveta kako mi je savetovano. U sred zobanja, stiže i kafa.

-Mi evo u ovo doba pijemo kavu, pa ako ćete sa nama popiti, skuhana je bez šećera pa Vi stavite koliko želite. Slobodno se poslužite, sve što je na stolu je za jesti.

I stvarno, na stolu ima peciva, sokova, „Alpskog mlijeka“ koje nisam video godinama, nekakvih sitnih kolača… Moji domaćini su vlasnici kava-bara pored koga sedimo, tu i stanuju. Prave raznorazne pekarske proizvode koje tu prodaju i tako, žive ovde, staloženo i mirno. Posle izvesnog vremena, polako ustajem, pozdravljam se sa svima redom, nameravam da krenem.


Stiže posluženje za poneti


-Sačekajte samo moment, molim!

Čekam, već sam zajahao bicikl, kada stiže zajapurena domaćica i daje mi do vrha punu kesu.

-Izvolite, to Vam je za usput da se osvežite kada ogladnite, pica je iz zamrzivača pa može stajati dugo, krafne su svježe, a ima i đevreka, no vidjećete i sami. Sretan Vam put!

Zakačim kesetinu za bicikl, zahvalim se i krenem dalje. Kada sam malo odmakao, pogledam a u kesi svega i svačega, posle se ispostavilo da naredna tri dana nisam morao ništa kupovati osim bezalkoholnog piva, a ovo što je spakovano vešto je odabrano da može stajati par dana i biti sasvim jestivo. Gospođa mora da je nekada išla na izlete pa zna kakvu hranu dati biciklisti za usput, drugog objašnjenja nema!
Odmoran, osvežen, veselo okrećem pedale i upoređujem čudan „Žvronj Žvronj Žvronj“ zvuk koji proizvodi prednji točak bicikla sa onim hrvatskim „Zuuuuu“ zvukom. Kako napredujem, sa svakim metrom „Žvronj“ postaje sve jače i jače. Sumnjam na kvalitet podloge, na vetar, na uzbrdicu jer mi je svakim metrom sve teže i teže voziti dok ne shvatim da je to čudno žvronjanje u stvari posledica probušene prednje gume koja se sve više ispumpava. Polažem bicikl na bok, skidam točak i polako vadim unutrašnju gumu, tražim rupu, tražim gde je trn, vadim ga, lepim flekicu, vraćam gumu, malom pumpom pumpam, vraćam točak na mesto, uspravljam težak bicikl i krećem dalje. 


Crk'o!


Opet sam se umorio, sunce je jako nisko, nema načina da stignem do Novog Mesta gde sam nameravao danas spavati. Menjanje gume me je dodatno izmorilo, ne vidim više kraja ovom danu. Ipak teši me što prednji točak lepo radi „Zuuužvron zžvronj žvronj žvronj“… Ne mogu da verujem da je samo posle pet kilometara guma opet ispustila. Mirim se sa sudbinom. Kao robot, bez ikakvih osećanja, obliven znojem koji se sjaji na poslednjim zracima zalazećeg sunca ponavljam ritual od pre dvadesetak minuta: Bicikl na bok, skidaj točak, skidaj gumu, traži trn, vadi ga, krpi, vraćaj gumu, vraćaj točak, podiži bicikl, kreni…


Opet crk'o...

Izgledam živ ali sam i ja crk'o!


Vozim pored auto puta koji je od mene zaklonjen nekakvim providnim izolacionim pločama tako da sa njega ne dopire skoro nikakav zvuk. Pored mene promiču brzi biciklisti koji se vraćaju svojim kućama posle poslepodnevne vožnje kroz ovu lepu prirodu. Većina njih mahne, ili podigne palac u znak pozdrava ili uputi osmeh, baš je lep osećaj biti ovako dočekan na samom ulazu u Sloveniju. Mrak ubrzano pada, razmišljam da li da uzmem sobu u nekom od usputnih pansiona, danas je bio jedan dugačak dan koji se, evo, skoro završava, na moju sreću. Pored puta je nekakva šumica, u jednom trenutku vidim odvajanje koje vodi dublje u šumu, posle tridesetak metara postaje očigledno da se put jako retko koristi, ugledam jedno zgodno mesto za postaviti šator i - večeras sam kod kuće! Za desetak minuta sam spreman, šator je podignut, stvari  su unutra, bicikl je za svaki slučaj privezan za šator. Koliko-toliko se obrišem vlažnim maramicama od znoja i prašine a imam ih ceo paket u bisagama i zgodne su za sve, od zamene za večernje tuširanje do brisanja prljavog bicikla koji posle toga ceo miriše na opranu bebinu guzu. Oblačim pidžamu, večeram izvanrednu picu koju sam dobio i koja se taman otopila da se može lepo jesti.


 Večera u šatoru-pica je izvanredna!

Pre spavanja, bos izlazim iz šatora da mokrim i tom prilikom mi se zabija pozamašan trn u taban. Ćopajući se vraćam u šator, narednih pola sata tražim nešto čime ću ga isčačkati (iglu sam zaboravio da ponesem), pokušavam nešto malim kleštima kojima sam vadio trn iz gume ali uspevam samo da ga slomijem. Ipak, nožem kojim obično mažem paštetu na hleb na jedvite jade izvadim zlotvora iz mog tabana, plašio sam se da ga ostavim jer bi mogao da se zagnoji, i kako bih posle vozio? Ležem u vreću, ne smem da pomislim da je dan ipak završen, jer to očigledno donosi lošu sreću. Stoga, odlučujem da današnji dan završim kada (i ako se) ujutru probudim…


This post first appeared on Album Sa Sličicama, please read the originial post: here

Share the post

Šesnaesta sličica-"Momir u Mlecima"-peti deo

×

Subscribe to Album Sa Sličicama

Get updates delivered right to your inbox!

Thank you for your subscription

×