Došlo mi je da napišem ovaj post, iako nije bio planiran. Sve što ja pišem temelji se na mom iskustvu. Kako sam ja uvijek probavala svakojake gluposti to ćete vidjeti i u nastavku moga bloga.. naučila sam na sebi sve što pišem i jedno sam naučila. Da bilo kakvi bolovi, bolesti potiču od nas samih. Svi mi imamo prošlost i tu prošlost vučemo sa sobom kud god da krenuli, plašimo se svega i svačega jer smo proživjeli strašna iskustva, a ta iskustva iznova proživljavamo prisjećajući se, sami sebi ne damo da ode ta prošlost, sami sebi ponavljamo u glavi 1000 puta proživljenja iskustva. Tako i ja, uvijek iznova sam sjećala prošlosti, jer to je nešto što mi mislimo da jesmo, naša prošlost. Mislimo onoliko dugo dok nam ne dosadi dok nam je dosta svega i svačega, dok se napatimo, a to smo možda naučili iz religije nema veze koje, sve, apsolutno svi govore da patiti je nešto što je vrijedno pohvale. I mene i tebe oblikuje ovaj uvrnuti svijet do jednog trenutka kad se upitate tko sam ja? što ja volim? što ja želim? E tada će tek tvoj život biti u tvojim rukama, do tada njima upravljaju ljudi oko nas. Samim time što pišem ovaj blog prisjećam se prošlosti i ne osjećam se dobro prisjećajući se nekih iskustava, ali sam si rekla napisat ćeš sad i to ćeš ostaviti, ostaviti tamo gdje pripada, ne postoji više jučer, ne postoji ni sutra, postoji samo danas. Bolesti su odraz nas samih što se događa unutar nas, naših glava nikad izvan, mi smo ti koji potičimo bolest. Bolovi i bolesti nam govore koliko sami sebe cijenimo, koliko se volimo. Objašnjavam to ovako sve je povezano um i tijelo. Koliko ste dobri prema vašem umu toliko je vaše tijelo dobro prema vama. Umom mi sami upravljamo u onoj mjeri koliko želimo. Ako mi ne upravljamo njime, stalno se vrte slike, slike prošlosti, slike svega što je taj um jednom doživio i zapamtio. Um je kao kazeta iznova i iznova vrti jedan film, ako ga ti ne zaustaviš...
