Ljeto je, moram priznati da je teško odvojiti trenutak za pisanje uz more, plažu, sve te divne zalaske sunca, a ja ne želim propustiti niti jedan. Svaki pogled u taj beskrajni ocean me odvede u neki drugi svijet. Ako se mene pita, ljeti bi trebao svijet stati. Iako i ja se trudim zabilježiti posebne trenutke u obliku fotografija u kojima također uživam, ali taj trenutak ni jedna fotografija ne može zamijeniti. Na kraju ću staviti jednu fotgrafiju samo da na trenutak osjetiš moje ljeto.
A sada da nastavim sa pričom...27,2. poseban dan koji sam opisala u prethodnom postu, postala sam ona plačljivica kao svaka žena, nervozna, zaplakala sam kada je odlazio prvi puta, to nam je bio najteži rastanak ikada...
| Ljubav na daljinu |
Uživali smo dva dana i nismo razmišljali, ali kada je došao zadnji dan osjetila se tuga....Vidjela se je na njegovom i mome licu. Grlili bi se toliko čvrsto svakog trenutka, nismo se htjeli pustiti, nismo mogli pričali. Teško nam je bilo govoriti, jako teško. I pogledi su nam bili drugačiji znali smo da je uskoro rastanak. Plakala sam dok me je grlio i on je plakao... Znali smo da ćemo se vidjeti za mjesec dana, ali ni to nam nije bila utjeha. I ta njemačka se činila miljama daleko, iako smo se tješili, to je samo 6 i pol sati vožnje sa autobusom. Ništa nije pomoglo.
Na kraju sam bila ljuta, užasno ljuta, na cijeli svijet, jer kakav je to svijet, zašto baš on živi u Njemačkoj, a ja u Hrvatskoj?? Ljubav na Daljinu, uvijek sam slušala o toj ljubavi na daljinu, ali prvi put sam doista osjetila. Osjetila sam taj osjećaj, koji ne mogu opisati. Mislim da mi je svakim rastankom srce prestajalo kucati...Kažu ljudi da se navikneš, kakva navika?? Meni je bilo sve teže i teže.
Spremili smo stvari i polako krenuli na javni prijevoz, hodali smo bez ikakve riječi, niti smo u tramvaju progovorili, grlili smo se. Stisnula sam ga najjače što mogu i on mene. Dolaskom na autobusnu stanicu, već mi se želudac od muke počeo okretati. I onda čekamo na tom peronu, uvijek istom peronu, hrpa ljudi, nervoza me je odmah uhvatila, iako sam se trudila sve to sakriti, ali on je osjetio. Sve do dolaska autobusa nije me puštao iz zagrljaja, poljupci su bili snažni, pogledi još snažniji. Srce mi je kucalo 200 na sat, osjetila sam ga i u peti....
On ulazi u autobus, ja ga pratim pogledom, a prije toga poljubim ga još jedanput, dok vozač autobusa viče idemoooo. Kako je ulazio u autobusom, gubio mu se trag, zbog zatamnjenih stakla. Inače uvijek čekam, čekam dok ode, ali ovaj put nisam mogla, ne... Kako ga više nisam vidjela okrenula sam se u smjeru povratka kući.
Hodam, hodam, osjećam onaj grč u želucu i knedlu u grlu, nisam čak ni mogla normalno disati. Pritisak je bio u meni i zaplakala sam. Bilo je preteško....Znala sam da ćemo se vidjeti, ali rastanci su mi postali prebolni, nije me ništa moglo utješiti. Mrzila Sam autobuse, mrzila sam kilometre koji nas dijele. Mrzila sam rastanke. I danas kada mi netko spomene ljubav na daljinu, tužna sam, taj osjećaj ne bi željela nikome.
Hvala vam na pažnji, čitanju, dijeljenju i komentarima, do sljedećeg susreta.
Voli vas Marina
