U Njemačkoj sam provela pet mjeseci. Za mene selidba u Njemačku i Nije bila neka velika promjena. Navikla sam raditi sezone, seliti se od kuće na faksa, s faksa na posao i tako u krug. U početku nisam osjetila veliku razliku, iako jezik nisam baš razumijela. Većinu vremena smo nas dvoje provodili sami, vikendom bi posjećivali njegove roditelje. Oni su me super prihvatili, osjećala bi se kao kod kuće. Sve je izgledalo kao u Hrvatskoj. A onda sam doživjela šok...
Drugi susret s njegovim prijateljima za mene je bio šok. Osjećala sam doista onu hladnoću o kojoj svi pričaju. Pozdrav je izgledao nešto kao tapšanje po ramenu, nešto kao polu zagrljaj. Nema poljubaca i nema onog čvrstog zagrljaja. Nisam bila iznenađena kako su oni mene pozdravili Nego kako su pozdravili jedne druge, a znaju se svi preko 20 godina?!!!.. Pri svakom tom pozdravu osjećala bi se čudno.
Ja, koja sam odrasla u Hrvatskoj, gdje se ljudi grle toliko snažno da ima skoro nestane zraka, ja koja sam navikla na taj topli narod, koja voli zagrljaje i koja jedino pozna takvu ljubav. Osjetila je Njemačku zemlju "hladnih ljudi".
Za mene je to bio jedan od najvećih šokova koje sam doživjela. Hvala bogu moj nijemac nikad nije bio takav, jer nikad onda ni ne bi bili zajedno. Meni je najvažnije poklanjati pažnju i ljubav ljudima koje volim.
Kako je prolazilo vrijeme, sve više sam naučila jezik i mogla sam ih razumjeti sve što pričaju. Druga stvar koja je drugačija su restorani i konobari. Nema klasičnog kafića. Rijetko gdje je moguće naručiti samo piće. Gdje god dođete morate naručiti nešto za pojesti ili vas gledaju kao da ste pali s Marsa. Konobari u Hrvatskoj odavno nisu samo konobari, oni su psihijatri, psiholozi, prijatelji, rame za plakanje i uvijek su spremni pomoći u bilo kakvoj situaciji. Toga nema, taj odnos ne postoji, jedino ako naletite na hrvate.
O tome najbolje govori situacija koja se dogodila prošlog vikenda. Bili smo na svadbi i zabavu nam je radio konobar većinu večeri, iz hrvatske naravno. Prije nego što sam doznala da je iz Hrvatske, rekla sam ovo je ne moguće, ovo nije nijemac. Toliko o tome.
Pišući ovaj tekst sjedila sam na ovom mjestu, promatrala sam ljude i nije se osjetila ona toplina. I ona naše "jebote" je više srdačno. Upravo ovdje doživjela sam jednu situaciju; konobarica je rekla bakici od 90 godina da ne smije pojesti svoj sendvič i još se derala na nju. Odmah sam se pokupila. Nešto mi je važnije od svega, osjećaj za druge ljude.
Pišući ovaj tekst sjedila sam na ovom mjestu, promatrala sam ljude i nije se osjetila ona toplina. I ona naše "jebote" je više srdačno. Upravo ovdje doživjela sam jednu situaciju; konobarica je rekla bakici od 90 godina da ne smije pojesti svoj sendvič i još se derala na nju. Odmah sam se pokupila. Nešto mi je važnije od svega, osjećaj za druge ljude.
Nailazim često na ljude koji su se odselili u Njemačku i kažu super im je, a s nijemcima nemaju kontakt. Naravno da im je super, jer je to onda isto kao da ste ostali u Hrvatskoj. Kada se u Njemačkoj sretnu Balkanci jedni druge neizmjerno vole, 10 puta više nego što bi se voljeli na Balkanu.
Naravno postoje svakakvi ljudi u Njemačkoj i Hrvatskoj, ali generalno hladni su narod, to se osjeti jednom kada odete s Balkana naroda toplih ljudi. Prije nego sam odselila u Njemačku putovala sam dosta često i susrela sam hrvate koji su preko 20 godina u Njemačkoj. Jedan čovjek će mi zauvijek ostati u sjećanju, rekao je ; " dabog da nikada nisam otišao u Njemačku, zažalio sam dan kada sam otišao ".
I kažu ljudi ima se više novaca. Ima za hrvate koji uspoređuju njemačke i hrvatske plaće. I one koji samo vide da hrvati iz njemačke dolaze sa dobrim autom. I svi im zavide jer se na balkanu to smatra bogatstvom. I sve je to u redu neka ljudi rade što god žele.
Da li hrvati idu jesti u restorane u Njemačkoj? ne idu. To je isto kao da u Hrvatskoj nikad ne odlazite u kafić. To je kultura. A svi idemo na " kavu " , koliko god imali ili ne imali novaca.
Nijemaca u Njemačkoj ima isto tako siromašnih kao i u Hrvatskoj Hrvata i nije njemačka "zlatna zemlja", sami nijemci to kažu. Bila je prije 20 godina, danas nije. Odselite se bilo gdje, ali ne pričajte ljudima ono što nije istina.
Nitko vam zapravo nikad ne kaže kako je ustvari, prijatelji si nisu toliko bliski, znaju se površno, ja svakog svog prijatelja znam u dušu, možda je to dobro, a možda nije, ali nikad to ne bi mijenjala. Obitelji si isto nisu tako bliske, čak i ona najbliža obitelj. Nakon nekog vremena sam navikla na taj odnos. A onda smo se odselili, ne zbog mene, nego zato što je to moj nijemac želio više nego ja.
Meni je tako svejedno gdje ću živjeti, možda se jednom vratimo u Njemačku, možda Novi Zeland, možda nešto treće. svugdje gdje odeš trebaš se prilagoditi, to moraš znati uvijek. I ne pričajte da je svugdje bolje živjeti nego na Balkanu, nema nigdje ljepšeg osjećaja nego živjeti na Balkanu.
