Da li bih ja mogao da Imam svoj svijet i da u njemu živim? Mogu li da biram da umjesto crvenim tepihom ja hodam blatnjavom stazom u proljeće, i zelenom travom u ljeto, ili pak dubokim snijegom u hladnoj zimi!? Može li Moje prevozno sredstvo da bude drugačije, manje skupo i manje "glamurozno"? Može li moja jahta da bude skromna a da pređe talase koje njihove ne mogu!?
Ako mi dozvoljavate ja bih imao svoj svijet. I već ga imam. Tamo negdje u dubini kanjona najljepše rijeke na svijetu, Tare. I mogu vam reći da mi mnogi zavide, imam posao Koji volim, ovo gore na slici je moja kancelarija. Svakog dana imam klijente ali ne one kojih jedva čekam da se otarasim, ovo su neki fini Ljudi željni avanture, ja sam čovjek koji im je pruza. U mojoj kancelariji ja nemam klimu, vazduh je čist a "stolica" udobna. Ja za razliku od mnogih ne bježim iz moje kancelarije već joj se radujem i pokušavam da u njoj ostanem što duže. Na poslu svaki dan naučim nešto novo, koncentrisan sam i usredsređen, ne igram pasijans da mi vrijeme brže prođe, slušam ljude i njihove priče, pokušavam da naučim njihov jezik ili možda saznam nešto više o zemlji ili gradu iz kojeg dolaze. Ljudi me cijene, i cijene moj rad, ima li veće satisfakcije od toga?! I nijedan radni dan mi nije isti, često me pitaju: "je li ti ikada dosadno"?! Ne zamjeram im, nisu bili u mojoj poziciji... Neko traga za avanturom cijeli život, ja je imam svaki dan. Drugi plaćaju svoju avanturu, ja sam za moju plaćen. I ne razmišljam o vremenu i danima u sedmici, meni je vikend kao radni dan. E to je ljepota mog posla i svijeta u kome živim, tamo na Tari, u Grabu.
Moja kuća nema bazen, nema ni tri sprata i sasvim je skromna, ali ja mirno spavam. Nemam čak ni krov a ni štedljivu sijalicu, ja imam hiljadu zvijezda i mjesečinu, a kad mi to nije dovoljno zapalim i svijeću, bas volim miris svijeće, i onaj plamen što se igra u tami. Pa kakva je to moja kuća?
Znam, skromna je, ali ima svoje draži, za onog ko zna da ih prepozna. Pogledajte samo pogled... Jedina buka koju čujem je huk Tare, koju toliko volim. A vazduh koji udišem, eee to je već priča za sebe. U ovoj kući ja nemam briga, ni vrata, ni ključa. A ima li nešto ljepše od mirnog sna?!
Imam i komšije, sve svjetski ljudi, nijesu one džangrizave babe kojima smeta čak i najmanja buka. Čak se i ne svađam sa svojim komšijama, nemam ograda a nemaju ni oni, i ne smeta mi kad prolaze kroz moje dvorište, jer njihovo je koliko i moje. A sad da vidite moje komšije, pa ako imate neku zamjerku slobodno mi pišite.
A moje kolege, e o njima bih mogao da pišem danima, ali pokušacu da budem kratak. Ima tu svakakvih ljudi: profesora, arhitekti, ekonomista, kuvara, vozača, kreativnih ljudi. Svako dobar u onom što radi. Različiti smo, i isti. Svi sa jednim ciljem. Da udovoljimo tim ljudima koji su kao i mi došli da uživaju u prirodi i ljepoti našeg mjesta.
Na našoj trpezi, oprostićete nam, nema kavijara ni egzotičnih jela. Nemamo ni konzervi ali domaće hrane imamo u izobilju, pa ko voli nek' izvoli.
Vatru palimo da nas grije noću i zbliži dok sjedimo oko nje i ispijamo čašu domaćeg vina uz zvuke gitare i nekog muzičara u prolazu. A pored vatre možete sresti pisca, slikara, balerinu, amasadora, princezu, avanturistu, pekara, ljekara, apotekara. Sav šarolik svijet. A u nasem svijetu skupio se on.
Eto, ja ću ipak odabrati da moj svijet bude ovakav, jer meni je tamo lijepo.
www.tara-grab.com
Facebook: Camp GRAB & ANITRA Travel Agency
Related Articles
This post first appeared on DrugaÄija Perspektiva / Different Perspective, please read the originial post: here
