Get Even More Visitors To Your Blog, Upgrade To A Business Listing >>

Dvadesettreća sličica - "Krug"


Posle duže pauze - nešto savim dugačije!

***



Imam pet Godina i nešto malo jače.  Nalazim se u velikoj, slabo osvetljenoj zgradi. Već satima plačem, grčeviti i očajni plač je prerastao u tiho jecanje. Sklupčao sam se na velikom krevetu, tražio sam da mi donesu da nešto pojedem, ogromna i glasna žena u plavom mantilu donela mi je polusuvi hleb i hladan, kiseli jogurt u limenoj šolji. Žvakao sam i mrvio hleb dok se mrvice nisu rasule po krevetu tako da su me grebale po leđima. Na kraju tog dana utonuo sam u san koji mi nije doneo olakšanje.
                Imam 48 godina i nešto malo jače. Prošao sam više od pola svog života. I dalje volim da jedem, desi mi se da u krevetu pojedem keks i da se mrvice raspu po mom krevetu što me vrati u ono davno veče kada sam pio jogurt i jeo bajat hleb, sam i ostavljen od svih. Moram da ustanem i da istresem čaršaf, to ne mogu obaviti ako ne probudim moju usnulu suprugu i izbacim je iz kreveta, što dovodi do njenog negodovanja. Ipak, mrvice ne podnosim,  suviše je malo 40 i neka godina da se zaboravi bolnica, žuta sijalica, hladnoća hodnika i ostavljenost.
                Pre nekoliko meseci otac je otišao na lečenje u istu bolnicu u kojoj sam bio ostavljen. Ovde Nisam boravio od Kako sam izašao odavde. Ulazeći u zgradu nisam tome pridavao nikakvu važnost sve dok nisam osetio poznati miris, dok nisam video iste hodnike kojima sam hodao u svojoj pidžami, dok se nisam setio kako su druga deca imala nekakve ogrtače (mantile) u kojima su mogli da idu napolje dok meni nisu dali jer „nemam mantil“ Tražio sam da mi ga daju, nadajući se da ću ranije ići napolje ali mi ga nisu hteli dati. Taj mantil je meni, petogodišnjaku, bio simbol, zastava slobode koju sam morao polako osvajati, dan po dan dok ne ogrnem taj ogrtač, bledo plave boje.
                Ovi hodnici imaju istu boju, istu nijansu, radijatori su ofarbani istom bojom kao pre četiri decenije. Ležao sam pored jednog takvog radijatora, a beše kasno leto, i u mojem zamagljenom sećanju koje zna da pomeša slike jasno mi se izdvaja misao, trenutak, vidim sebe kako guram neka drvca u mesingani otvor ventila radijatora, osećam hladnoću gvožđa dok to radim i vidim svoju tadašnju misao koja me goni da sve više i više drvaca guram unutra:

-Kada radijator počne da greje onda će ova drvca da se upale, i bolnica će da se upali, i onda ja neću imati gde da ležim i moraće da me puste kući, kod tate i mame!

                Sedim u sobi, pored uzglavlja kreveta u kome leži moj otac. Svima je jasno da je poslednji put u bolnici, da odavde put vodi samo na jedno mesto, odakle se niko nije vratio. Jasno je to i mom ocu, bolest mu je uzela telo ali ne i um. Razgovaramo, ćaskamo, opraštamo se.  Pitam ga da li se seća da sam ovde ležao pre četrdeset i nešto godina. Odgovara istog trenutka, vidim da je i on o tome razmišljao i sećao se. Nisam o tome nikada pričao sa njim, ne znam zašto, ali ovo je za mene premijera, veliko otvaranje, kako god, onoga što se tog dana zbilo. Imam priliku da po prvi put čujem kako je to izgledalo iz ugla moga oca.

                -Da li se sećam? Kako se ne bih sećao, svašta sa tobom! Tog dana smo zvali lekare više puta, imao si temperaturu, otekle su ti neke žlezde ali su nas vraćali kući sa raznim dijagnozama. Tek, posle podne je sve pošlo nagore i opet smo zvali Hitnu pomoć, došli su i neka mlada lekarka je opipala tvoj vrat i poslala nas u bolnicu po hitnom postupku. Već je padalo veče, tvoja majka i ja smo bili sa tobom, presvukli smo te i smestili u krevet. Morali smo da izađemo i da idemo kući. Tada si ti seo na krevet i kazao nam  „Vi ćete svi sada da idete kući a ja moram da ostanem!“. Tada mi je došlo da se ubijem.

                Slušam kako polako i sa teškoćom priča ali sa žustrinom u glasu. Sećam se belog kombija, sećam se da sam ležao na tvrdom krevetu i gledao ulične svetiljke kako promiču iznad moje glave. Sećam se i da sam odjednom ostao sam, otrgnut od sveta koji poznajem, otrgnut od svega, od mojih roditelja, mojih igračaka. I sam imam dvoje dece koja su odrasla, prošao sam dečje bolesti, padove, čak je i moj nekada mali sin bio par dana u bolnici zbog neke bezazlene stvari  tako da vrlo dobro znam kako se osećao tog dana ovaj čovek koji sada leži na umoru.
                Opet Imam Pet Godina, opet sam u bolnici. Prošlo je neko vreme i stvari dolaze u bolničku normalu. Sve ređe sam tužan, bolest zbog koje sam došao ovde je popustila a i našao sam nove drugare, neke sa  „mantilima“ a neke bez. Igramo se nekih igara, pričamo dečije priče. Jedan dečak koji se skoro došao u moju sobu, pita me da li sam nekada video prirodu. Čuo sam tu tešku reč ali nisam sasvim siguran šta tačno označava. Siguran sam da sam je video ali ne bih da ga slažem. Pitam ga:

                -A šta ti je to priroda?
    -Priroda je sve ono oko nas.
                -A da li je i bolnica onda priroda?
                -Ne, bolnica nije priroda.
                -A kako izgleda priroda?
                -Paaa, priroda ti je kao neka lepa devojka!

                Ovaj razgovor bi se tako nastavio u nedogled da jedna fina sestra nije došla i stavila mi nešto na krevet. Video sam najnoviji broj časopisa „Miki“, otac mi ga je poslao (posete su bile zabranjene).  Žuta slova na crvenoj pozadini, Paja u nekakvoj raketi na naslovnoj strani...

                Otac je umro pre tri meseca. Kao flešbekovi vraćaju mi se razna sećanja na njega, u početku često, pa sve ređe i ređe, valjda to tako treba. Odjednom iskoče neka sećanja za koja nisam ni znao da su tu, prođu mi kroz glavu pa nestanu, ili ostanu negde u sporednoj prostoriji i čekaju svoj trenutak da postanu korisni. U jednom takvom trenutku setio sam se razgovora sa svojim drugom, setio sam se časopisa „Miki“ i njegove plave pozadine. Razmišljao sam da li bih se setio kako izgleda unutrašnjost, kakvi su stripovi unutra. Ne znam ni da li sam tada znao da čitam ili sam samo gledao slike-moji roditelji su se hvalili kako sam rano ovladao ovom veštinom, a pošao sam u školu sa 6 godina, tada sam imao pet. Bože, pa ja nemam više koga da pitam, sa svojih 48 godina doživeo sam da ne poznajem nikoga ko me zna kao dete.
                Večeras. Sedim za računarom, plovim Internetom, pratim online aukcije, kupujem i prodajem stvari, to mi je i zabava i posao. Kursor skrene na oznaci „Časopisi i stripovi“, nekoliko klikova (nisam nikada ovde bio), ima ovde svašta, gle, pa imaju i „Miki“, gospode, da nema možda i onaj sa plavom pozadinom i Pajom u raketi, evo ga, to je taj, klik, nudim mnogo, mora biti moj. Aukcija se završava za nedelju dana, ovaj časopis biće kod mene po svaku cenu.
                Gledam kroz ekran, časopis nosi datum 2. X 1969. Da to je taj, tada sam bio u bolnici.
                Imam Pet Godina. Izlazim iz bolnice sa tatom i mamom, idemo kući. Kada sam došao ovde lišće je bilo zeleno, sada je uvelo i nosi ga jesenji vetar. Koračam prema danu kada ću imati 48 godina i kada ću imati opet svoj časopis. Krug je zatvoren.

Miki na aukciji


Miki je stigao


Otpakivanje Mikija


Plava pozadina i Paja, skoro isti kakve ih pamtim!


Ovih oblačića se maglovito sećam...

Sećam se i zgrade sa leve strane!



This post first appeared on Album Sa Sličicama, please read the originial post: here

Share the post

Dvadesettreća sličica - "Krug"

×

Subscribe to Album Sa Sličicama

Get updates delivered right to your inbox!

Thank you for your subscription

×