Nastavak priče od nove godine. Provela sam dva tjedna u Njemačkoj prvi puta u životu, zajedno smo kuhali, prali suđe, šetali satima i uživali u svakom trenutku. Oduvijek sam sanjala da muškarcu mojih snova neće biti problem skuhati ručak ili oprati suđe. A svi znamo da se snovi ostvaruju. Zaboravila sam na moj uobičajeni život ili stvarnost, prošlo je vrijeme brzinom munje. Buđenje s poljupcima i dodirima pretvorilo se u buđenje s praznim krevetom i mislima hoću li stići na vrijeme na posao. Vratila sam se svom normalnom životu tijelom, ali duhom sam ostala u Njegovom Zagrljaju. Odmah je bio dogovoren naš sljedeći susret za Valentinovo i međusobno smo se tješili da će to vrijeme brzo proći, ali četiri tjedna činila su se kao vječnost. Sjećam se kao danas razgovora s cimericom prije spavanja, rekla sam ; "Znaš što bih željela? Željela bi samo biti u njegovom zagrljaju, buditi se i spavati Svaki Dan pored njega". Svaku večer zaspala bih s tom misli. Skype nam je i dalje bio najbolji prijatelj svake večeri, satima bi razgovarali i ti razgovori bi svaki dan sve duže trajali, dok nam se očni kapci nisu sami od sebe počeli zatvarati, a i tada uporno smo željeli ostati još koju minutu zajedno. Ekran kompjutera sam poljubila milijardu puta i doista mislim da sam mu produljila vijek trajanja, iako je to samo tehnologija sigurna sam da je i taj ekran osjetio našu ljubav jedno prema drugome. U poslovnom životu mi je kretalo sve nizbrdo, bilo je doista teško raditi i pronaći klijente za proizvod koji sam prodavala.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan našeg ponovnog susreta. Putovala sam vlakom do Budimpešte u toku putovanja bili su radovi na cesti i Mjesto Dolaska vlaka se promijenilo. U međuvremenu sam mu javila da je mjesto dolaska promijenjeno i to je bio naš zadnji kontakt. U glavi su mi se pojavljivale razne slike i sama sebi sam govorila pronaći ćemo se mi kako god bilo da bilo. Stojim na stanici oko mene stranci iz svih krajeva svijeta okrećem se na jednu, zatim na drugu stranu, polako me oblijeva znoj. Gledam, ljudi prolaze, svi brzo hodaju, a srce kuca sto na sat. U jednom trenutku... primijetim njega i potrčim zajedno sa koferom u njegov zagrljaj, koja neopisiva radost me je obuzela u tom trenutku. I sada mogu osjetiti djelić te radosti. Valentinovo u Budimpešti, to mora biti doista posebna tema koju ću napisati jednoga dana, opisati taj doživljaj u par rečenica nije moguće...Sada mogu samo reći da je bilo čarobno. Čarolija na svakom koraku. Došao je dan i toga rastanka, mrzili smo rastanke, njemu se pojavila suza u očima, a meni se pojavila žgaravica u želucu, došlo mi je svake sekunde da zaplačem, ali nisam mogla.
Skype je postao naš najbolji prijatelj, doista ne znam kako su parovi mogli funkcionirat bez sve te tehnologije, ali ja sam zahvalna što je postojala i što postoji. Nije to bio obični skype razgovor to je za mene bio život. Svaki dan sam se budila iščekujući trenutak kada ću ga vidjeti na skype-u, trenutak kada ću vidjeti njegov osmijeh i ništa više nije bilo bitno. Taj trenutak sam osjećala njegovo srce i on moje.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan našeg ponovnog susreta. Putovala sam vlakom do Budimpešte u toku putovanja bili su radovi na cesti i Mjesto Dolaska vlaka se promijenilo. U međuvremenu sam mu javila da je mjesto dolaska promijenjeno i to je bio naš zadnji kontakt. U glavi su mi se pojavljivale razne slike i sama sebi sam govorila pronaći ćemo se mi kako god bilo da bilo. Stojim na stanici oko mene stranci iz svih krajeva svijeta okrećem se na jednu, zatim na drugu stranu, polako me oblijeva znoj. Gledam, ljudi prolaze, svi brzo hodaju, a srce kuca sto na sat. U jednom trenutku... primijetim njega i potrčim zajedno sa koferom u njegov zagrljaj, koja neopisiva radost me je obuzela u tom trenutku. I sada mogu osjetiti djelić te radosti. Valentinovo u Budimpešti, to mora biti doista posebna tema koju ću napisati jednoga dana, opisati taj doživljaj u par rečenica nije moguće...Sada mogu samo reći da je bilo čarobno. Čarolija na svakom koraku. Došao je dan i toga rastanka, mrzili smo rastanke, njemu se pojavila suza u očima, a meni se pojavila žgaravica u želucu, došlo mi je svake sekunde da zaplačem, ali nisam mogla.
Skype je postao naš najbolji prijatelj, doista ne znam kako su parovi mogli funkcionirat bez sve te tehnologije, ali ja sam zahvalna što je postojala i što postoji. Nije to bio obični skype razgovor to je za mene bio život. Svaki dan sam se budila iščekujući trenutak kada ću ga vidjeti na skype-u, trenutak kada ću vidjeti njegov osmijeh i ništa više nije bilo bitno. Taj trenutak sam osjećala njegovo srce i on moje.
