Nakon prebrođenog razdoblja s problemima s prištićima i svim tim rušenjem samopouzdanja i prolaskom vremena sve je došlo nekako u svoj red. Bili smo dobri jedno prema drugome, samopouzdanje mi se vratilo čak i bolje nego ikada u toku naše veze, nekako se činilo da je sve napokon odlično funkcionira, iako smo Uvijek Dobro funkcionirali, samo to nužno ne znači da sam se uvijek dobro osjećala. Došao je i taj posebni dan. Nakon par godina i svih tih dana kada se kupuju pokloni i smišljaju ideje za poklone više nije jednostavno pronaći neku briljantu ideju za Poklon. Nikada nisam to smatrala previše važnim, a ni dan danas. Najljepši poklon mi je napisana čestitka za rođendan od moje prijateljice na komadu običnog papira i nacrtano cvijeće, to je za mene ljubav kakve nema, na tom jednom običnom papiru ima više ljubavi nego u bilo kojem poklonu i ta jedna čestita mi vrijedi više od bilo čega što se može novcima kupiti...Obično su curama važni pokloni, ali nisam jedna od njih, zato je njemu bilo jako važno. Da postoje dečki kojima je to izuzetno bitno. Poklon mu je bio najvažniji izraz ljubavi. Od 365 dana u godini postoji 300 dana gdje se darujemo...rođendan, Božić, Uskrs, imendan, Dan Kada Smo se upoznali, dan zaljubljenih, uspjeh ovaj onaj...mjesec dan veze, dva, tri, pet... dan muškog spolovila, dan ženskog spolovila.... I taj POSEBAN dan kada smo odlučili biti zajedno. Najljepši dan svake veze je obilježavanje godišnjice. Bila sam uzbuđena zbog tog dana i htjela sam da bude poseban kao nikada do sada. Svake godine bi si kupili poklone, ali za tu godišnjicu sam htjela nešto posebno.. I dugo sam razmišljala što bi to moglo biti i došla sam do izvrsne ideje Wellness, masaže , sauna, uživanje , uživanje..:D Mislila sam to je to, to je taj idealan poklon odabrala sam mjesto sve sam dogovorila čak je bio dan kada nisu imali nikakvu gužvu u tom Wellness centru..I došao je taj dan koji sam s nestrpljenjem čekala..Iz početka nisam htjela reći koje je to iznenađenje, ali nakon dugog nagovaranja posustala sam. Očekivala sam predivnu reakciju, osmijeh od uha do uha, očekivala sam da će iskre frcati od sreće koju sam osjećala...i uslijedio je trenutak šutnje, a zatim " Jesi li ti normalna? Što je tebi kako si uopće mogla pomisliti na takvo što??? Ostala u šoku bez ijedne riječi, nisam mogla ništa progovoriti, kao da se cijeli svijet u tom trenutku srušio na mene. Progutala sam riječi otišla do svoje studentske sobe i počela sam plakati, plakala sam kao kišna godina....i plakala..prvi put da sam zaplakala...