Savršeno je razumljivo da se ufurate u Planiranje tokom novogodišnje groznice. Nove obaveze, radikalne odluke, ambiciozni planovi, optimistična predviđanja o 12 mjeseci pred nama. Tradicija je da ćemo do sljedećeg mjeseca svjedočiti razornoj stopi pada tih novogodišnjih rezolucija (80% rezolucija doživi neuspjeh do druge sedmice februara). S druge strane, postoje ljudi, uključujući i mene, koji, začudo, planiraju tokom cijele godine. Za nas, planiranje nije povremena aktivnost, to je način života.

Ovaj post je za sve moje prijatelje planere, nas koji gledaju ove novogodišnje planere na isti način na koji bilderi gledaju januarske članove teretane (glumeći pristojan osmijeh na licu i misleći: “Dušo, to je stvarno slatko, ali ti nisi ovdje na dugi rok, zato budi srce i dopusti meni da koristim tu traku za trčanje”). Uvijek sam mislila da bi za nas trebala postojati posebna web stranica za online kupovinu naših standardnih fetiš igračaka: post-it naljepnice, liste sa zadacima, šarene olovke, planeri, mind mapper, dnevnici, bullet journal, tablice sedmičnih ciljeva, aplikacije za podsjetnike, kalendari … Samo malo, upravo sam se naježila.

No, da li je zaista zdravo insistirati na pripremi i gledanju unaprijed, po cijenu uživanja u trenutku? Ako konstantno živimo u budućnosti, možemo li postati osakaćeni za život u sadašnjosti? Šta nas zapravo motiviše da ulažemo toliko vremena i napora u definisanje ciljeva i planiranje za budućnost? Pomalo iznenađujuće, to ne proizlazi iz naše sposobnosti samorefleksije i apstraktnih misli, što nas čini najnaprednijim od svih životinja. Zapravo, dolazi iz mnogo tamnijeg mjesta: koliko se duboko neugodno osjećamo po pitanju neizvjesnosti. Neznanje o tome šta budućnost nosi može stvoriti vrlo uznemirujuće osjećaje za neke ljude, uključujući strah, anksioznost, stres i brigu. Planiranje samo po sebi nam ne pomaže nužno da napravimo bolju budućnost, već nam pomaže da prevladamo osjećaje neizvjesnosti u sadašnjosti.

Prekomjerno planiranje zaista postoji. Izgleda da to nije uvijek lako prepoznati, ali ako za Vas “biti spontan” znači tek toliko da mijenjate plan A u plan B (i da ni s tim niste potpuno spokojni), to bi mogao biti znak da je vrijeme da preispitate sami sebe. Možda je teško to prihvatiti, ali savršen plan ne čini život savršenim. Ako mislite da možete sve kontrolisati sa dobro osmišljenim rasporedom, očekuje Vas veliko iznenađenje. Također, ako padnete u zamku prekomjernog planiranja, počet ćete gubiti jednu od naših veličanstvenih osobina: biti u stanju sanjati velike snove. Ako ograničavate svoje misli samo na list papira u vašem planeru, vjerovatno ćete imati samo ciljeve, ali ne i viziju.

Ne samo da prekomjerno planiranje može da ometa snove, ono može biti i zamaskirana prokrastinacija. Ljudi opsjednuti planiranjem nisu nužno najuspješniji ljudi na svijetu. Samo zato što ih vidite kako sastavljaju beskonačne popise zadataka i pričaju o bezbrojnim ciljevima koje su postavili za sebe, ne znači da zapravo rade nešto. Ako samo planiraju, a nikada ništa ne čine, mogli bi komotno ležati na kauču i gledati Netflix, umjesto da gomilaju popise obaveza.

A čak i ako ste čovjek od djela, a ne samo planer, evo jedne tužne vijesti: znate ono uzbuđenje koje osjetite kad prekrižite neku stvar sa liste stvari koje morate uraditi? Znate o čemu govorim, o onom malom osjećaju zadovoljstva i samopouzdanja da ste uradili upravo ono što ste planirali. Pa, u slučaju da niste znali, popisi su beskrajni. Što više planirate, više stvari treba biti učinjeno. I, jednoga dana, jedna stvar će se pojaviti na tom popisu, a to je: umrijeti. Šta onda?

Planiramo, kako bismo bili sigurni da radimo pravu stvar. Planiramo, kako bismo se osjećali kao mali poslušni učenici života. Planiramo, tako da možemo hraniti iluziju da imamo kontrolu. Planiramo, kako bismo izbjegli neizvjesnost, ali zaboravljamo da je smrt jedina izvjesnost. Planiramo, i zaboravljamo živjeti. Možda zaista stavljate previše pritiska na sebe. Preuzmite kontrolu nad Vašom kontrolom. Ne dopustite si da budete rob vlastitih pravila. Život treba živjeti, a ne “završiti”.