Oduvijek se divim vrijednoj, posvećenoj djeci koja su odlični učenici, treniraju dva sporta, sviraju neki instrument i podjednako su uspješna u svemu. Zavidjela sam roditeljima koji imaju takvu djecu, posebno njima, na uloženom trudu i snazi da sve to organiziraju, prevezu i ostvare. Srce mi je bilo puno zbog slika na društvenim mrežama na kojima djeca ljube svoje zlatne medalje, a ne znam ni tko su ni čija su. U sebi sam tiho izgovarala svaka čast, za svaku fotografiju đačke knjižice sa svim peticama, potajno ponosna na činjenicu da takva djeca postoje i odrastaju ovdje među nama. Vrijedno, uporno guraju kroz život i čine svoje roditelje ponosnima.

Stisnite ih malo, kaže nastavnica

Moja djeca nisu odlični učenici. Nemaju osjećaj da je potrebno baš sve što se od njih očekuje, pa prioritete odrede sama. Mučan mi je svaki odlazak u školu i kad mi poslije roditeljskog kažu da ostanem. Stisnite ih malo, kaže nastavnica. Stišćem i previše, ali ni to izgleda nije dovoljno. Jače stiskati ne umijem. Što znači, uopće, stišćite ih?

Živcirala sam se, boljelo me je, jer sam im željela pokazati koliko je uspjeh divna stvar i da očekujem od njih uspjeh iz škole, ali to nije bilo moguće. Oni nisu ja, a ja im ne znam stvoriti osjećaj da nakon škole treba učiti još četiri sata.

Sama su po cijeli dan, dok sam ja na poslu. Za to vrijeme vrlo malo uče. Napišu domaću zadaću, a onda rade sasvim nevjerojatne stvari. To su stvari zbog kojih sam ponosna na njih. To su njihove zlatne medalje, s ugraviranim mojim imenom. Nikad objavljene ni na jednoj društvenoj mreži.

Nijedna petica iz matematike, fizike i kemije to ne može zamijeniti.

Moje male djevojčice odlučile su mi napraviti tortu. Pravu, sa šlagom na vrhu. Našle su neki jednostavan recept na internetu i napravile mi je za rođendan. Stavile su i svjećice, uštedjele od užine. Tog dana nisu jele u školi, da bih ja imala crveni broj 40 na torti. Sin je popravio ladice na komodi. Tad sam plakala, a i oni su plakali. Zajedno smo pojeli tu tortu i vodili psa van. Častila sam ih sladoledom.

Dobivala sam lončiće s posađenim cvijećem, grašak sa šećerom, domaći pečeni kruh (sjećam se da je djelovao kao nešto drveno), zamijenjene žarulje, popravljene kvake, sređen balkon s jednim otvorenim pivom koje me čeka na stoliću. Dočekivale su me omiljene pjesme kad ulazim u kuću.

Pisali su mi pjesme, crtali remek-djela na kojima piše da je to baš za mene i da sam najbolja na svijetu. Gomile poklona od krpica, štapića od sladoleda, lakova za nokte i rezanaca. Iscrtali su moju bijelu, dosadnu pamučnu spavaćicu flomasterima, da bude šarena za spavanje, da u njoj ljepše sanjam. Oribali kadu i lavabo, prali i prostirali odjeću. Mijenjali sami svoje posteljine, a meni moju omiljenu narančastu. Pravili mi naušnice od trešanja koje su sami ubrali, tješili me kad mi dođu preteški dani. Ne brini se, mama, bit će sve OK, evo sredili smo kuću, znamo da te to veseli. Išli su u kupovinu, okupali psa i odveli ga kod veterinara. Pomogli prijatelju oko nekog projekta za školu.

Mazali su mi leđa kad sam se jednom ukočila i ležali pored mene uvečer uz TV dok ne zaspim. Kuhali su mi čajeve kad sam bila bolesna i pekli palačinke da ozdravim što prije. Tisuće jutarnjih kava dočekalo me je na balkonu. Donosili su mi mačke, pse, ježeve i vranu da ih spasimo zajedno. Ostavljali mi najsmješnije poruke na frižideru, razumjeli moju odluku da ne živimo s njihovim ocem, razumjeli moju novu ljubav, prihvatili sve promjene i prilagodili se bez pogovora. Bili su oduvijek moja snaga, pokretač i inspiracija. Moja ekipa.

Njihova velika djela čine njih troje najvećim osobama u mom životu. Iz mene ne govori pristranost, nego ponos na to što sam u svom domu napravila rasadnik kvalitetnih ljudi koji će se u životu snaći gdje god da budu. Nijedna petica iz matematike, fizike i kemije to ne može zamijeniti.

[IZ DRUGIH MEDIJA] Sandra Todorović, http://mondo.rs/

Post Mame zapamtite: Ovo je važnije od svih petica! je prvi puta viđen na Upisi U Srednju Raspored Kalendar Kalkulator Plaće BMI Ednevnik .